Pisac Slaviša Pavlović: „ Hajduk Stanko mi je omiljena knjiga u detinjstvu. - iKragujevac


Kultura

Rođen je 1982. godine u Ljuboviji. Do sada je objavio romane Zavet (2010), Nema šanse da ne uspem (2012), Zavet heroja (2014), Apisov apostol (2016), Himerina krv: roman o Dučiću (2020) I istorijsko-dokumentarnu knjigu Ratnici Crne ruke (2017). Prevođen je na ruski jezik. Njegov roman Zavet heroja, objavljen povodom obeležavanja stogodišnjice početka Velikog rata u Rusiji bio je dva meseca na top-listi agaziner romana u Moskvi. Na poziv Ruskog istorijskog društva I Asocijacije „Francusko-ruski dijalog“ govorio je na više međunarodnih naučno-istorijskih skupova posvećenih Prvom svetskom ratu. Godinama se bavio novinarstvom. Bio je glavni I odgovorni urednik mesečnika ReStart, izvršni urednik agazine Sofija, a pisao je za Srpski glas iz Melburna, ruski portal Jugoslovo, francusku mrežu Volter, Vodič za život... Bio je autor I voditelj nekoliko televizijskih emisija (Klub književnika, TV Skupština, Na raskršću, Arena). Aktivan je sportista. Bio je fudbalski sudija, a I dan-danas aktivno trenira fudbal I boks. Živi I radi u Beogradu.

Vi ste i novinar i pisac, kojoj ulozi pridajete veći značaj?

-I novinari su, na neki način, pisci. Međutim, novinarstvom se ne bavim godinama, tako da jedina uloga koju „igram“ jeste uloga pisca, bilo da se radi o književnosti, bilo o scenariju.

Autor ste nekoliko romana koji su uglavnom vezani za istoriju srpskog naroda. Iz Vašeg ugla, kao se današnje generacije odnose prema tradiciji?

-Ako sam u bilo čemu optimista, to su nove generacije. Bolji su i pametniji od nas. Imao sam priliku da održim jedno predavanje u 14. Beogradskoj gimnaziji, čak i da kao član žirija pročitam njihove radove o srpskoj moderni. Ako nečemu treba da se radujemo jeste da oni stasaju, jer takav dozu rodoljublja, pameti, pa i iskustva za te godine, zavređuje, ne samo pažnju, nego daje jednu veliku nadu da će Srbija u budućnosti imati neke nove i bolje generacije, koje uz obrazovanje imaju i hrobrost, kao i svest o nacionu kom pripadaju.

Ima li izgleda da neki od Vaših romana bude ekranizovan?

-Nada nikad ne umire.

Roman „Himerina krv“ sveoči o prvom modernom pesniku u Srba, Jovanu Dučiću, koliko je bilo potrebno vremena da napišete roman?

-Ako ne računam sakupljanje informacija, onda oko dve godine, uz povremene pauze.

Koji podatak, nepoznat ljubiteljima Dučićevog opsusa, izdvajate?

-Iznenadio sam se, saznavši, da je u Čikagu, krstio dete jednog sveštenika i dao mu ime Draža, po đeneralu Mihailoviću. To je za mene bilo nešto potpuno novo o njegovom životu.

Šta Vas je od literature oblikovalo u mladalačkim danima, čije redove ste voleli da iščitavate?

-Hajduk Stanko mi je omiljena knjiga u detinjstvu. Nešto kasnije, upoznao sam se sa delima Džeka Londona, kao sa Selidžerovim Lovcem u žitu.

Kako biste predstavili svoj portret umetnika iz mladosti?

-Ne znam.

Koliko ima autobiografskog u romanima koje ste napisali?

-Nema uopšte.

Kako gledate na roman “ Deca ” Milene Marković koji je podelio I kritičare, a i čitaoce?

-Ne mogu da komentarišem nešto što nisam čitao, jedino što mogu da kažem jeste da je knjiga veštačko disanje umirućoj nagradi. Međutim, već više puta sam istakao šta mislim o Ninovoj nagradi, odnosno grupi komesara u pokušaju, koji biraju nagradu za roman godine, pa neretko zaborave šta je roman, odnosno njegova forma, što meni predstavlja zabavu. Takođe, neki od članova žirija, koji su u poznim godinama, a za toliko decenija nisu uradili ništa po čemu će ih pamtiti, u svojim intervjuima kažu za nas – koji bojkotujemo nagradu i kritikujemo – “da to ne može tako I da se tome mora stati na put.” Podsetio bih gospodina da se u osmoj deceniji života, kompleksi ličnih neuspeha ne leče zabranama, pljuvanjem po tabliodima, kao i da su zabrane danas nemoguće, a čak I da jesu, on I njegova bratija nisu sposobni za to. Berlinski zid je odavno pao, a to što se on nije odvojio od fabričkih-komesarskih podešavanja, pokazuje ništavnost njegovog postojanja u istoriji domaće književnosti. Jedan Mihiz ili Skerlić, nisu se upisivali u istoriju dajući intervjue za tabloide i uličarskim žargonom vređajući neistmišljenike, nego znanjem, moralom i produhovljenošću, koji su, u slučaju dotičnog člana žirija, nedovoljno razvijeni, što meni kao piscu uopšte ne smeta, ali se kao čovek često sažalim, naročito kada pročitam neki njegov intervju.

Koja je uloga pisca danas?

-Da piše.

Pisali ste scenario za sitkom „ Feliks “, kako ste se našli u tom poslu?

-Odlično, prijala mi je promena forme, nešto novo.

Šta je teže, nasmejate ili rasplakati publiku?

-Dobar i pravi humor je najteži, zato i nije čudno što su „Mućke“ proglašene za najbolju seriju svih vremena.

Za koga glumca iz sitkoma Vam je najispirativnije da napišete replike?

-Teško pitanje. Oduvek sam imao želju da napišem tu epizodu „Čučuk Koviljka“ s Mirom Banjac u glavnoj ulozi, što mi se i ostvarilo, jer sam nju video kao idealnu glumicu za lik koji sam zamislio. Od tada, napisao sam preko dvadeset novih epizoda, što za Feliks-a, što za seriju „U klinču,“ koja se trenutno snima, tako da ne razmišljam više na taj način. Stalo mi je da tekst bude dobar, a producent i reditelj neka nastave dalje. Svako treba da radi ono što je njegov delokrug.

Planira li se druga sezona?

-Nadam se da će je biti, ali to je pitanje za producenta.

Šta očekujemo od Vas u nastavku godine?

-Za početak zborku priča, u Laguni, kao i seriju „U klinču,“ tačnije trideset epizoda serije, koju sam pisao sa još trojicom sjajnih kolega. Serija će se emitovati na jesen na RTS.

Planirate li susret sa publikom u Kragujevcu?

-Idem tamo gde me pozovu. Iz Kragujevca još uvek nisu.

Mario Badjuk

Foto: Privatna arhiva

Pratite nas na našemTELEGRAM kanalu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu