ŠUMADIJA: Srce Srbije, oblast šljive i opanka, kolevka buna i ustanaka, zemlja koja je iznedrila mnoge srpske vođe i velikane - iKragujevac


Vesti

Šumadija nije zemlja državotvornih Šumadinaca koji u srcu nose šajkaču i opanke. Nije ni zvuk Dugićeve frule ni Krnjevčeve harmonike, niti reč koja budi prkos i ponos. Nije pesma Dobrice Erića ni baštinik običaja. Ni kuća koja mami gostoprimstvom, osvaja humorom i zrači slavnom prošlošću. Ni snaga zvona sa Oplenca, ni nepokorena kolevka bundžija i državnika, ni oblast šljive i prepečenice. Ni zemlja slobodara i stoletnih bukvi. Šumadija je zbir svega toga; ona je i nasleđe i putokaz.

Ne postoje jasne granice Šumadije. Ako bi morale da se povuku, mogli bi da kažemo da su na severu njene međe Sava i Dunav, na istoku krivudava Velika Morava, na jugu Zapadna Morava, na zapadu Kolubara i rečica Ljig. Od zapada prema istoku naslanjaju se jedna na drugu istorijske oblasti, danas manje ili više zaboravljene i zapuštene: Kačer – brdoviti predeo oko Ljiga, Belanovice i Rudnika, Jasenica – od izvorišta na Rudniku do ušća u Veliku Moravu. Donekle je zaseban nekadašnji Orašački srez (Aranđelovac) koji sa Oplenačkim (Topola) gradi jezgro državotvorne Šumadije. Na severu, u delu toka Dunava leži Podunavlje sa gradom Smederevom – nekad a i danas poznat voćarsko-vinogradarsko-povrtarski kraj. Kosmaj obuhvata široku teritoriju oko ove planine, do blizu Beograda. Jasenica se naslanja na Lepenicu koja u svom toku obuhvata i Kragujevac. Levač sa središtem u gradiću Rekovcu je oblast čija su prva sela po legendi opustela posle Kosovskog boja, a danas je najnerazvijeniji deo Šumadije, ozbiljno zahvaćen belom kugom i talasima iseljavanja mladih. Mnogim pesmama opevana oblast Gruža, izdužena, pruža se do nadomak Čačka i Kraljeva. Na istoku se, duž najduže srpske reke, prostire plodno Pomoravlje. Svaki od ovih oblasti i varošica, svaki krajolik i vinogorje, svaka planina i reka, imaju svoj osoben duh i istoriju.

Premda i značajan deo Beograda potpada pod njene granice, za središte Šumadije smatra se stara prestonica – Kragujevac. Po administrativnoj podeli Kragujevac je ujedno i centar istoimenog Šumadijskog okruga koji obuhvata opštine u jezgru ove oblasti. Šumadincima se, međutim, osećaju i mnogi izvan tih granica, i u Srbiji i u belom svetu. Region iz kog su započinjale srpske bune i revolucije XIX i XX stoleća ime je poneo po gustim šumama koje su prekrivale njegov najveći deo. Trebalo je vremena da se iskrče, pa da ovo postane zemlja svinjara, a još toliko da preraste u zemlju šljiva i šljivara. Prva i najbrojnija doseljenička struja bila je iz dinarskih predela, ali je Šumadija tokom XIX veka postala privlačna za naseljenike iz svih krajeva koji su ovde bez sejmena i kabadahija mogli koliko-toliko da planiraju mirniji život. Vremenom su se saživeli sa svojim staništem. Postajali su ponositi Šumadinci, čiji su „gunjac i opanak“ kako je govorio Nikola Pašić, stvorili modernu srpsku državu. Tu je, kako zaključuje Jovan Cvijić, „državna i šira narodna misao kao kristal jasna“ pa nije ni čudo što je ova oblast bila kolevka buna i ustanaka protiv svakog zavojevača. Nacionalnu misiju Srbije oni su požrtvovano nosili i u oba svetska rata.

Srednjovekovna srpska država proširila se prema ovom području na kraju XII veka. Jedna od prestonica države kralja Dragutina bio je i Beograd, a posle poraza na Kosovu i povlačenja na sever, prestonica despotovine Brankovića bilo je Smederevo. Sa padom Smedereva 1459. i cela srednjovekovna Srbija konačno je pala pod Turke. Često su se u pograničnim delovima vodile krvave bitke i smenjivali gospodari. Od 1718. do 1739. Šumadija je, u okviru provincije pod imenom Kraljevina Srbija, bila pod austrijskom vlašću. Zatim je ponovo pala pod Osmanlije, organizovana kao Beogradski pašaluk, tj. Smederevski sandžak.

Duga, duboko ukorenjena i nesavladiva slobodarska svest ovdašnjeg stanovništva učinila je da baš Šumadija bude centar oslobodilačke borbe protiv Turaka i buđenja državotvorne svesti, a docnije i Pijemont srpskog ujedinjenja. Krajem XVIII stoleća (1788-1791) ovi predeli ulazili su u sastav tz. Kočine krajine, pobunjene teritorije kojom su ponovo dobrim delom zagospodarili Austrijanci. Ponovno uspostavljanje kontrole nad Šumadijom od strane Turaka proteklo je uz užasne mere odmazdi, progona, raseljavanja. Karađorđe je na Sretenje 1804. poveo masovni ustanak protiv Turaka u Orašcu. Njegov kum Miloš Obrenović podigao je drugi ustanak u Takovu, na Cveti 1815. Nije realizovana ideja da se tačno na pola puta između ova dva mesta, na Rudniku, podigne zajednički spomenik za dva vožda, u znak dinastičkog pomirenja. Za sada, možda kao najupečatljiviji simbol Šumadije, uzdiže se crkva Svetog Đorđa na Oplencu. Ona je ostala, vidljiva celoj okolini, da svedoči o vremenu kraljeva iz narodne dinastije koje su seljaci sledili u bitkama, a u miru protiv njih dobijali parnice kada bi im ti isti kraljevi nehotice načinili kakvu štetu u vinogradima.

Mnoštvo je Šumadinaca predvodilo Srbiju u ratu i miru, brinulo o zemlji, kovalo državotvorne planove – od Crnog Đorđa i Garašanina do Ljube Davidovića i Milorada Draškovića. Značaj Šumadije u istorijskoj i nacionalnoj svesti srpskog naroda ostao je neproučen.

Po rečima Milana Grola:

„U karakteru Šumadije […] bučni, samohvalisavi i razmetljivi šovinizam nikada nije dobio izraz.“

Politički i nacionalni vođa Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji Vlatko Maček pisao je:

„Ogroman nacionalni napor Šumadije, koji je naneo sudbonosan udar moćnoj Turskoj Carevini, stvorio je od nje privlačnu jedinicu za sve ostale delove našega naroda. Sve oči i sva srca bila su uprta u nju.“

I Jovan Cvijić je o Šumadincima delio pozitivno mišljenje – odlikovala ih je:

„Silna nacionalna svest i osećanje nacionalne misije, velika moralna i duhovna smelost, sposobnost da formuliše i ostvari ideje.“

U njihovim karakterima opažao je često pitomost i blagorodnost, ozbiljnost, muškost, vedrinu, dostojanstvenost, težnju za opštim dobrom, ali i oštrinu, surovost.

Suvišno bi bilo da navodimo koliko je Šumadija dala velikana. Dala ih je svaka pokrajina, svaki srez. Spisak znamenitih Šumadinaca – umetnika, vojskovođa, akademika, političara – ne može se ni sačiniti s tačkom na kraju. Možda je ipak na mestu pitanje šta bi bilo da se neki od njih nisu rodili i načinili svoja velika dela.

Koliko bi Srbija još robovala da nije bilo jednog Karađorđa? Ko bi pisao tako britko kao Radoje Domanović, da nas svaka njegova satira podseća na naše vreme? Ko bi tako maestralno izneo karakterne uloge srpskog gedže ili seoskog domaćina, na mesto Kragujevčana Gidre Bojanića i Cige Jerinića? Kako bi naš identitet bio isprazniji da ne čitasmo Danka Popovića i njegovu Knjigu o Milutinu? Konačno, ne bi se mogla zamisliti srpska veselja niti kakva svetkovina da ne beše Šumadinca Dragiše Nedovića, koji nam je ostavio u nasleđe više od 400 pesama. I sevdalinku „U lijepom starom gradu Višegradu“, koje se, vele kritičari, ni sam Šantić ne bi postideo.

(Srpski akademski krug)

Pratite nas na našemTELEGRAM kanalu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu