Dejan Cukić: “Bio sam I ostao veliki obožavalac Smaka ” - iKragujevac


Kultura

Dejan Cukić je rođen u Beogradu 4. novembra 1959. godine i od detinjstva postao zaražen rokenrol virusom koji su u to vreme širili The Beatles, The Rolling Stones i ostali heroji muzičke revolucije šezdesetih godina. Karijeru je započeo već kao tinejdžer, da bi početkom osamdesetih, kao frontmen grupe Bulevar, osetio prve uspehe u tadašnjoj Jugoslaviji.Posle dva objavljena albuma Bulevar prestaje sa radom i Dejan se 1984. godine uključuje u stvaranje sastava Bajaga i instruktori koji će uskoro prerasti u najveću i najtiražniju atrakciju jugoslovenske scene. Na vrhuncu popularnosti ovog benda, Dejan Cukić odlučuje da je vreme da krene sopstvenim putem. On se okružuje ekipom odličnih muzičara koje naziva Spori ritam bend, i objavljuje seriju zapaženih albuma, praćenih uvek atraktivnim koncertima.Više od četvrt veka, uporedo sa muzičkom, Dejan Ćukić je gradio i karijeru novinara i publiciste posvećenog otkrivanju zanimljivosti iz rok istorije.

09 (9).png

Kako pamtite svoje odrastanje?

-Pamtim detinstvo kao probijanje kroz maglu. To ima veze i sa mojom kratkovidošću. Dobar deo detinjstva sam proveo sa “tuferom” preko oka, na svakodnevnim terapijama i vežbama za vid. Ali, mislim i na metaforično izlaženje iz magle, sa svakim novim korakom u pravcu bistrije slike onoga što želim u životu. To traje i danas, pošto nikada nisam sasvim odrastao (smeh).

Kako je došlo do tog zaljubljivanja u muziku koje i danas postoji nesmanjenim intenzitetom?

-Da. Muzika je strast mog života. U stvari i ne pamtim vreme u kome nisam bio okružen muzikom. Odrastao sam uz zvuke popularne klasike sa ploča moje mame, prenose zabavnomuzičkih festivala i pevanje starogradskih pesama na porodičnim skupovima. Onda sam čuo Bitlse, zaludeo se za rokenrol i zapečatio sudbinu.

Pamtite li prvi nastup, da li je bilo treme?

-Naravno. I jedno i drugo. Ako ne računamo školske priredbe, prvi nastup je bio totalni nesporazum. Gitarista mog prvog benda, Dizel, Bata Tošković (danas cenjeni arhitekta u Finskoj) išao je u Arhitektonsku školu i sredio nam prostoriju za probe u njihovom podrumskom “klubu brigadira”. Mi došli da probamo, a gomila brigadira se pojavila očekujući igranku (smeh) Sećam se da smo zasvirali “All Right Now” grupe Free. Ja sam prepadnuto gledao u svoje cipele celu prvu strofu, ali onda mi se nešto otkačilo u glavi I počeo sam da skačem, igram i trčim unaokolo… to što se otkačilo, više se nikada nije vratilo na mesto (smeh)

Još početkom osamdesetih godina kao frontmen gruper Bulevar  pokazali ste da ste jedan od od najboljih pop-rok pevača na ovim prostorima, po čemu najviše pamtite taj period?

-Pre toga sam osetio život profesionalnog muzičara kroz rad u sastavu Tilt gde sam se sa svojih 17 godina našao u društvu ljudi koji će kasnije činiti Instruktore (Nele, Cvele, Vlajko), zajedno sa gitaristom Dudom Bezuhom. Posle raspada Tilta, napravili smo Bulevar I to je bio prvi pravi uspeh. Prvi diskografski ugovor sa Jugotonom, prvi hit (“Nestašni dečaci”), dva snimljena albuma za PGP RTB, koncerti po čitavoj Jugoslaviji… mnogo toga što mi je odredilo život… ali onda su usledili pozivi u vojsku, bend se rasturio I nikada se nije ponovo sastavio.

 Posle Bulevara postal ste član Bajage i instruktora. Da li ste imali problem da od soliste postanete prateći vokal i koliko je boravak u tom bendu uticao na Vašu buduću karijeru?

-Ma ne… to je sve krenulo kao zezanje, ali je iznenada, munjevitom brzinom, postalo ozbiljan posao… iako smo nastavili da se dobro zezamo (smeh) Kako je to uticalo na moju dalju karijeru je pitanje za milon dolara na koje nikada nisam dokučio odgovor. Verovatno bih naišao na manje otpora I potcenjivanja da sam krenuo solo odmah posle Bulevara koji je važio za “ozbiljan” bend… sa druge strane, sasvim sigurno ne bih doživeo neke stvari koje sam prošao kao član Instruktora, a iživljavanje tih dečačkih snova možda mi je pomoglo da smirenije idem dalje kroz život.

Koja Bajagina pesma Vam je omiljena?

-Ima ih puno. Iz vremena kada sam ja bio u bendu verovatno “442 do Beograda”… kasnije “Tišina” ili “Godine prolaze”…

 Da li ste se nekada pokajali što ste to napustili ?

-Ne. Uostalom nije to bilo pitanje izbora već neminovnosti. Ipak sam ja po zanimanju takozvani “vokalni solista” (smeh).

Ne odustajete od svog stila pop-rok muzike, nečega što je ranije bio mejnstrim a danas je prilično redak na ovim prostorima i, nažalost, ne baš isplativ?

-Da. Za mene je smisao bavljenja muzikom u tome da radiš nešto što voliš i osećaš. To što ja radim svuda u svetu je “mainstream”, ali kod nas je prilično skrajnuto tako da sam stalno bio u nekom procepu. Moja muzika najveću upotrebnu vrednost našla je na radio programima I , posledično, u klubovima gde ovi “cover” bendovi sviraju moje pesme u istoj meri kao I neke mnogo popularnije izvođače. Često mi se dogodi posle nastupa da čujem komentar “Nisam ni znao da su sve to vase pesme?!” Možda je tako I bolje. Najvažnije je da pesme ostaju, a moj život je svakako mirniji. Problem je jedino u računovodstvu (smeh) ali ni to nije najgore.

Danas se muzika više gleda, nego sluša, Vaš stav o tome?

-Imam 62 godine, a nikada nisam ni bio neki lepotan (smeh) Stav je jasan.

Ima li dovoljn prostora, svirki za Vas I Spori ritam bend?

-To se menja u talasima već decenijama. Imali smo baš puno svirki 2019, zatim objavili odličan album “Ulica bez brojeva”, ali nas je odmah po izdavanju sasekla pandemija… od tada se nismo oporavili. Željno iščekujem novi uspon broja svirki.

Koju svoju pemu smatrate muzičkom ličnom kartom?

-Sigurno najvažnija pesma moje karijere je “Ja bih da pevam”. Ali ima ih puno koje su obeležile ovaj dugogodišnji put… “Julija”, “Kao ti”, “Nebo jedino zna”, “Stranac u Beogradu”… ljudi kao da po pravilu otkrivaju naše pesme sa odloženim dejstvom… “Letnje kiše” su danas, čini mi se, popularnije nego kada smo objavili tu pesmu 1989…. Verovatno će pesme sa poslednjeg albuma postati omiljene negde oko 2050-te (smeh), šteta što neću biti prisutan da uživam u plodovima (smeh)

Uporedo sa muzikom bavite se i novinarstvom. Da li ste kroz brojne intervjue koje ste radili sa svetskim muzičkim zvezdama dolazili do nekih novih saznanja, ideja…?

-Ja sam se uvek trudio da potpuno odvojim te svoje dve delatnosti. Tek poslednjih godina sam shvatio da je sve što radim deo iste potrebe da sa drugim ljudima delim svoju strast prema muzici. Intervjuisanje svetskih zvezda podrazumeva neravnopravan odnos i nije dovoljno opušteno da bi imalo uticaja na kreativne misli.

01 (20).png

Koliko je to bilo korisno za Vas u smislu muzičke karijere?

-Pa… mnogi moji prijatelji misle da je to sve imalo negativan uticaj na moju karijeru. Najšira publika ne voli da ulazi u nijanse ličnosti zabavljača. Kroz posao novinara , slao sam u javnost drugačiju sliku o sebi od uobičajene kakva se vezuje za rok muzičare… to je teorija po kojoj sam sebi naneo štetu… ali, ne bih se odrekao ni jednog segmenta svog života. Sve sam to ja.

Preveli ste nekoliko značajnih knjiga o velikim svetskim muzičkim zvezdama, a naročitu pažnju izazvala je knjiga o Bitlsima. Poznato je i da ste njihov veliki fan, pa zašto su oni bili toliko veliki i da li je realno da očekujemo da će se pojaviti neko ko će dostići status i značaj koji su oni imali?

-Nažalost ne. U pitanju je bio poseban trenutak istorije naše civilizacije u kome je bilo moguće da se nešto na takav način “otrgne kontroli”. Vlastodršci ovoga sveta veoma su se potrudili da gurnu tu vrstu kulture u zapećak. Masovno prihvaćena muzika koja podstiče na slobodu, individualnost I kreativno razmišljanje nije više dobrodošla.

Šta mislite o ovogodišnjoj predstavnici na Evrosongu I poruci koju pesma nosi, da umetnik mora da bude zdrav?

-Oduševljen sam. Pratim Anu I Milovana još od doba benda MistakeMistake, pa preko Zemlje Gruva… To je pesma koja je pogodila žicu usnule generacije odrasle na pesmama sa porukom, sa ironičnim odmakom, finim bezobrazlukom… Pričam o publici koja oseća da joj se u glavnim medijima više niko ne obraća, jer svi jure za “klikovima”, “piplmetrima” i svakojakim sredstvima zatupljivanja i svođenja masovne kulture na “najniži zajednički imenilac”. Živimo vreme u kome se “političkom korektnošću” iz umetnosti proteruju humor, ironija, metafore, posvete, asocijacije… nije čudo što su podigli toliku planetarnu prašinu… Ljudi žedni slobode izražavanja dočekali su Konstraktu kao dah zaboravljene istine.

Koliko je doba pandemije poremetilo neke Vaše planove?

-Potpuno. Upropastila je sve što smo smislili.

Kakva je Vaša veza sa Šumadijom, dolazite li često u naše krajeve?

-Veza je jaka i neraskidiva. Ja jesam rođen u Beogradu, ali moj tata je iz sela Veliko Krčmare, tu između Kragujevca I Rače. Sticajem okolnosti, porodično imanje sada je moja briga tako da dolazim često, mada ne toliko često koliko bih voleo. Obnovili smo kuću, zasadili puno toga što raste uz pomoć mojih vrednih rođaka, a ja onda dođem da se pravim važan (smah). Obično svratim I do Kragujevca kod mog prijatelja Zorana Milanovića, legende grupe Smak.

Vaše mišljenje o kragujevačkom kultnum bendu “Smak”? Koje njivove pesme volite da čujete?

-Bio sam I ostao veliki obožavalac Smaka. Išao sam kao klinac na sve njihove beogradske nastupe i kupovao svako izdanje. Velika mi je čast što Zorana, Kepu I Točka danas smatram dobrim prijateljima. Nažalost, nisam imao priliku da tako dobro upoznam Borisa koji nas je prerano napustio… kao I Laza, takođe divan drugar… Volim mnogo njihovih pesama i često ih puštam u mojoj emisiji “Ode ponedeljak!” na radiju Beograd 202.

Koje svetske zvezde ste imali prilike da upoznate I ko je na Vas ostavio najjači utisak?

-Već sam objasnio da položaj novinara koji intervjuiše nije preterano pogodan za sticanje pravog utiska o nekome. Zato su mi najdraža poznanstva koja su bila spontanija I donekle “ravnopravnija”… Recimo, sa legendarnom Džoan Baez sam bio na jednoj prijatnoj večeri, a onda sam je pred koncert učio da peva “Ima neka tajna veza”… to ću pamtiti zauvek.

Za kraj, recite nam ko je Dejan Cukić van scene, u svakodnevnom životu?

-Sasvim običan čovek, posvećen porodici, ali svestan koliko je sreće imao da se čitavog života bavi isključivo stvarima koje voli.

Autor: Mario Badjuk

Foto: Privatna arhiva

 

 

Pratite nas na našemTELEGRAM kanalu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu