Rifat Rifatović: “ Kragujevac jeste jedan od gradova kojima se radujem i rado boravim tu.” - iKragujevac


Kultura
Na kojoj god pozornici da je, Rifat daje milion odsto sebe. To je glumac i muzičar koji se ne štedi i koji ima energije i ljubavi, kako se to žargonski kaže, da opaše ceo svet. Zato je i bljesnuo, zajedno sa čitavim timom RNPN, jer je predstava koju su izvodili na Sterijinom pozorju, odnela čak 5 Sterijinih nagrada, između ostalih i onu za najbolju predstavu na festivalu! Rifat je dobitnik i brojnih drugih priznanja, među kojima je i nagrada za najboljeg glumca na Festivalu profesionalnog pozorišta za decu i mlade Mali Joakim.Za vreme studija Rifat je počeo da se bavi pedagoškim poslom, pa je desetak godina vodio i školu glume i govora za decu, iz koje je iznedrio više od 2.000 polaznika, danas profesora engleskog jezika, učitelja, glumaca, reditelja, pre svega dobrih ljudiNaš sagovornik se veoma uspešno otisnuo i u režiserkse vode, i u saradnji sa kolegom, poznatim beogradskim glumcem Branislavom Banetom Trifunovićem, režirao predstavu Beton Mahala, o kojoj je, kad se pojavila, pričao ceo region, a koju je beogradska publika često gledala u Zvezdara Teatru.  

Čest gost si kragujevačkog Teatra, šta se novo „ krčka „ ovih dana?

-Volim kad pozorišne kuće postaju “moje”, pa prestanem da budem i da se osećam kao gost. U ekipi sam koja radi na predstavi “Ilda Geršner”, u režiji Stevana Bodrože.

Doživljavaš li Kragujevac kao svoj grad?

-Lepo mi je u Kragujevcu. Gradove vežem i doživljavam po ljudima za koje ih vežem, a ljudi sa kojima provodim vreme u Kragujevcu su mi prijatelji već godinama unazad. Pa Kragujevac jeste jedan od gradova kojima se radujem i rado boravim tu.

Sigurno si u Kragujevcu stekao mnogo novih prijatelja, koja mesta si posebno zavoleo?

Delimično sam odgovorio u prethodnom pitanju. Nisam posebno proširio listu prijatelja. Ne volim površnost , pa ni u priateljstvima. Upoznajem neke nove ljude i dešava se da neko postane i prijatelj. Što se mesta tiče, ima zanimljivih. Znam da će sunce doneti mnogo boravka po kragujevackim terasama, pa ću sačekati sa “posebinim” mestima.

U čemu je sličnost između rodnog Novog Pazara i Šumadije?

U ljudima (onim dobrim naravno).

Diplomirao si u klasi Envera Petrovcija, po čemu pamtiš studentske dane?

-Pamtim ih po radu, entuzijazmu I posvećenosti pozorištu. Radili smo mnogo sati dnevno svaki dan, bez praznika I nedelja.

Pored Regionalnog pozorišt au Novom Pazaru, svoje matične kuće, uporedo si lan I Ateljea 212, koliko za jednog glumca znači kada izađe iz zone komfora?

-Član sam ansambla Regionalnog pozorišta. Nisam u ansamblu Ateljea (što ne znači da ne bih poželeo da se i to desi). Radio sam u Ateljeu mjuzikl “Kosa”, koju je režirao Kokan Mladenović. Igrali smo je 3 sezone, odigali 100 puta i tu se tada zaustavio i moj angažman u toj kući. Važno je širiti zonu komfora. Izlasci iz te zone, donose nova proširenja iste, tako da je to svakako, sastavni deo pravljenja “boljeg sebe”.

Na koji način se razlikuje rad u Beogradu I u unutrašnjosti?

-Način rada je isti. Beograd je epicenter zbivanja, pa donosi veću vidljivost, to je jedina razlika.

Do sada si dobitnik mnoogbrojnih nagrada, a posebno treba istaći da si dobitnik Sterijin enagrade, koliko te je to navelo da još više i jače daš od sebe kada je gluma upitanju?

-Priznanja su korisna, dobra, ali i obevazujuća kategorija. Pored velikih čestitki, donose i dodatnu odgovornost. Isto tako, nagrade mogu da “ sipaju vodu u uši ”, pa može da se pomisli da se tako došlo do nekog vrha, a daleko smo I od vrha. Može I mora još mnogo.

Pretpostavljam da te svi pitaju, ali šta za tebe znači Sterijina nagrada za najboljeg glumca? 

-Znači novi pristup, znači jos više posvećenosti i rada.

Kao jedna mala institucija, dobijanjem pet Sterijinih nagrada izazvali ste veliku medijsku pompu, ali i javne kritike onih koji se sa nagradama žirija ne slažu. Kakvo je tvoje mišljenje po pitanju cele situacije? 

-Mišljenja sam da me ne zanima šta ko misli. Žiri je rekao svoje i dao svoju ekspilkaciju. Zahvalan sam im na hrabrosti. Suština rice je da su se na Sterijinom pozorju pojavile dve bitne predstave za pozorišni svet u Srbiji. “Ako dugo gledaš u ponor”, Regionalnog pozorišta Novi Pazar I Kulturnog centra Novi Pazar, I “Kus Petlić” pozorišta iz Subotice. Dve male kuće I dve velike predstave. To je bitno.

Gde se Novi Pazar nalazio na pozorišnoj mapi Srbije pre dobijanja Sterijinih nagrada, a gde misliš da će se nalaziti posle? 

-Bio je lociran kao i sva pozorišta iz unutrašnjosti. Negde. Sad se malo bolje vidi.

Na koje predrasude o rodnom gradu si posebno osetljiv?

-Prestao sam da budem preosteljiv. Kome su predrasude dovoljne, neka mu ih.

Do sada si u okviru Regionalnog pozorišta Novog Pazara držao školu glume i govora za decu. Iz te škole si iznedrio preko 2000 polaznika. Nedostaju li pozorišnoj sceni Srbije dečja pozorišta? 

-Školu glume i govora sam držao do pre 7, 8 godina. Sada to u Pazaru radi koleginica Kristina Jevtović i radi to fantastično. Pametno je i bitno baviti se stvaranjem i pravljenjem i mlade publike i « mladih kolega ». Važno je ponuditi deci i tu opciju u ranom vaspitanju. Naravno, da pozorišta nikada nije dovoljno.

Nedostaju li ti u Kragujevcu pazarski ćevapi ?

-Ne baš. Sada je svakako sve dostupno za par sati.

Šta od šumadijskih specijaliteta najviše voliš ?

-Proizvodi od grožđa i šljive.

Šta Rifata Rifatovića očekuje u budućnosti? 

- I Rifat bi voleo da zna.

Autor : Mario Badjuk

Foto : Privatna arhiva

 

 

 

 

Pratite nas na našemTELEGRAM kanalu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu