Kupovina u hipermarketima mnogima je “noćna mora” jer dok dođu do nekog većeg lanca ili sačekaju redove koji se formiraju na njihovim kasama, odustanu i pazare u najbližoj radnji. Kada kupujete po jedan ili dva proizvoda, na razliku u ceni ne obraćate pažnju, ali kada treba obaviti ozbiljniju nabavku, razlika itekako može da bude od nekoliko stotina do nekoliko hiljada dinara.
Najmanje razlike u cenama su kod jogurta i mleka, ali su zato sokovi, čokolada, napolitanke, paštete i tunjevina neisplative u piljarama gde su skuplje i za po 40 dinara. Najveće cene su u mestima gde u blizini nema velikih radnji, što lokalni privatnici obilato koriste. Na razliku u ceni dodatno utiču akcijske cene hipermarketa za i po 20 odsto.
Veliki broj građana u piljarama kupuje samo hleb i mleko.
Prednost velikih je i što imaju mogućnost da kreditiraju kupce tako što im odobravaju plaćanje na odloženo čekovima. U „Tempu” je uslov da račun bude veći od 5.000 dinara (u tom slučaju naplata stiže tek posle tri meseca), dok se „M Rodiću” i „Merkatoru” svaka kupovina, bez obzira na iznos, može platiti počekom na 60 dana, odnosno na 90 za robu u vrednosti višoj od 9.000 dinara. Trgovinske kompanije ovog ranga često organizuju i značajne popuste i akcije i to uglavnom zajednički sa proizvođačima ili uvoznicima koji se odriču dela zarade da bi promovisali robu. U retkim slučajevima prodavci su spremni da od svojih pazara odbiju deo trgovinskih marži, što pravdaju velikim troškovima za opremu radnji i plate zaposlenih.