Nekada su govorili da onaj ko priča sam sa sobom - nije sam u glavi. A ko je lud, ne budi mu drug. Psihički poremećaji česta su bolest u ovakvom vremenu i na ovakvom prostoru.
Sve češća je pojava na ulicama Kragujevca da sretnete ljude koji pričaju sami sa, mašu rukama, viču...
Na takve ljude ćete naići u gradskom prevozu, na ulicama, u prodavnici. I svi oni izgledaju normalno, ali pričaju sami sa sobom. Što se tiče ponašanja, zna se desiti da sede i ćute kao i svi ostali i onda, odjednom, počnu da nešto komentarišu i razgovaraju sa sobom. Ima i drugih koji ne ćute nikako, tj. vode žučnu raspravu sa sobom. Nisu to zapušteni ljudi koji ne znaju za sebe, obično je reč o urednim ljudima.
Zašto se to dešava?
Neki psiholozi tvrde da je zdravo pričati nekada sa sobom, samo ne u svakoj prilici. Biti sposoban zadovoljiti sopstvenu potrebu kroz pružanje saveta samom sebi, utehe ili smirivanja zapravo je odraz zrele ličnosti jer nam omogućuje kvalitetno reagovanje u izazovnim situacijam, kažu psiholozi.
Kako stvari stoje i da li smo mi koji pričamo sami sa sobom - normalni ili ne i da li je “epidemija” pričanja sa sobom delimično i rezultat krize?