INTERVJU: Književnica Miljena Minja Drndar na Pravnom fakultetu u Kragujevcu - iKragujevac


Vesti

Ovogodišnji oktobarski sajam knjiga obogaćen je još jednim naslovom iz pera književnice Miljene Minje Drndar, koja je rodom iz Požarevca. Nakon uspeha prve knjige „Vaga za netačno merenje“, čitalačka publika ima priliku da uživa u novom romanu „Dva i dva su pet“, drami, uzbudljivoj porodičnoj sagi, ljubavnoj priči, a istovremeno svojevrsnom istorijskom svedočanstvu. 

Na poziv Unije studentske I Asocijacije 16.januara 2015. književnica Miljena Minja Drndar je gostovala na Pravnom fakultetu u Kragujevcu gde je govorila o svojim romanima.

 

Intervju sa književnicom Miljenom Minjom Drndar:

 

Ako krenemo od naslova oba romana, primećujemo Vašu doslednost u „nepravilnostima“. Zašto ta čudna matematika?

Prvi roman dobio je naziv po rečenici koju izgovara jedan od likova, a suština je da su tasovi vage na koja se stavljaju osećanja uvek nestabilni, i da je ta vaga srca uvek vaga za netačno merenje. Kada je reč o romanu „Dva i dva su pet“, tu je situacija još netačnija. Svi znamo da su četiri. Međutim, u stvarnom životu, ljudi vođeni egzaktnim računom misle da ako sve urade onako kako to pravila nalažu, dakle, ako rade ispravno, po normama i standardima kojima su ih naučili, moraju da dobiju i adekvatan rezultat. To bi značilo da dva i dva uvek daju četiri. Međutim, događa se da ljudi urade sve kako treba, sve sračunaju, pa dobiju manje… dobiju tri, i onda su razočarani. Shvativši to, junakinja mog romana veruje da ako može manje, može i više… dakle, može i pet! I uvek računa na više. Jer život nije matematika, i ako smo spremni da dajemo uvek moramo da očekujemo i nadamo se.

Postoji li sličnost sa prethodnim romanom ili možemo da očekujemo nešto sasvim drugačije? 

Ne, nema direktne veze između ova dva romana, bar ne one koja bi se ticala radnje. Ono gde se oni dotiču jesu možda samo univerzalne teme i moj stil pisanja koji je prepoznatljiv. “Dva i dva su pet“ je višeslojan roman, porodična saga na neki način, ispričana pričama više likova, koji međusobno povezani čine priču i o zemlji koja više ne postoji. Ovo je roman gustog tkanja, i iako na prvi pogled teče lagano, on zapravo zahteva dosta pažnje čitaoca da slojeve posloži na mesto.

Jeste li imali uzora u nekom piscu?

Oduvek sam volela da čitam, ali, inetesantno, kada pišem, na umu nemam nikoga na koga bih volela da ličim. Moje knjige imaju sopstveni stilski pečat, prepoznatljive su. Često mi se događa da mi čitaoci kao prvu stvar kažu “Vaša knjiga ne liči ni na šta što sam do sada čiato”, I to mi bude jako drago kada čujem.

Roman je ovaj put posvećen Vašem poreklu. Ima li to veze sa pričom o zemlji i jesu li likovi na neki način povezani sa zemljama?

Da, o tome je reč. Jednim delom, moje poreklo je iz zapadne Crne Gore i odvajanje ove dve, sada već samostalne države, meni je teško palo. Ljubavna priča likova iz romana, iskonski vezanih jedno za drugo, zapravo je priča mojih zemalja koje su se razdvojile. To je priča o neraskidivosti, o vezanosti dubokom ljubavlju uprkos okolnostima. I nada da će jednom, ipak, biti ponovo zajedno. Tako likovi u romanu govore ekavicom - ona, a muški lik ijekavicom. Kroz tu prizmu vidim i moje dve zemlje. On je jedna, ona druga. I ovde je to bas u funkciji poente i simbolike romana.

Ako bi u najkraćim crtama čitaocima predstavili roman, možemo reći da govori o književnici i novinarki koja nakon burnih događaja ostavlja udobnost sveta u kome živi, i pronalazi sadržaj na sasvim drugačijem mestu. Šta još može da se doda u prilog ovoj priči?

Junakinja romana u jednom trenutku počinje da gleda svet drugim očima, i to je onaj prelomni trenutak kakav imamo svi. Ono što nas razlikuje jeste spremnost da kada taj drugačiji svet ugledamo iz njega odemo, ili bar pokušamo da ga promenimo. Ona je to uradila, i to je njeno herojstvo uprkos nizu slabosti koje ima. Takvi ljudi su u stanju da pokrenu i ostale oko sebe.

Osim ljubavne priče, roman takođe pravi jedan društveni presek i dotiče niz aktuelnih pitanja, a opet, postoje i likovi koji nose nostalgiju za prošlim vremenima…
Uglavnom kroz likove i njihove sudbine, rekla bih nepretenciozno, oslikavam taj društveni, uglavnom težak momenat, još uvek nerešena pitanja izbeglica, i na kraju samo konačno odvajanje dva poslednja dela nekadašnje zajedničke države. A taj nostalgičan začin uvek volim da dodam, pa tako i ovde ima nekoliko likova iz prošlosti, cela jedna generacija koja priča svoju priču.

Vi ste po obrazovanju diplomirani pravnik, a bavite se pisanjem. Odnedavno ste član Udruženja književnika Srbije. Kada ste otkrili taj talenat i osećate li se više kao pravnik ili pisac?

Možda će zvučati neskromno, ali od kada znam za sebe ja sam znala da znam da pišem. A onda su taj talenat prepoznavali i drugi, redom... Uporedila bih to sa pevanjem, tj. glasom kao Božjim darom. Jednostavno, ja sam znala da pišem, i znala sam da kada nešto napisano pokažem, možda se to nekome neće svideti jer mu se ne dopada tema ili žanr, ali sam znala da se ne mogu obrukati, da je loše napisano. Pravni fakultet sam završila jer sam želela da se bavim tim poslom, kao sigurnijim, a opet interesantnim, ali odlaskom iz zemlje prestali su uslovi za bavljenje tim poslom. Danas se sve više osećam kao pisac, tome najviše doprinose čitaoci koji me na taj način vide.

Vi od 2001. živite u Nemačkoj i tamo imate porodicu. Koliko vremenski dugo ste pisali prvi, a koliko drugi roman?

Tako je, živim u Nemačkoj, imam porodicu, muža i dvoje dece. Ja uglavnom pišem noću i otkidam vreme od svoga sna, i u periodu kada pišem zaista nikome nije lako. Meni je pisanje zadovoljstvo stvaranja nečega što svakoga dana niče pred mojim očima, pod prstima iz mojih misli. Ali, umor uzima danak, i zaista dani kada pišem nisu laki nikome – meni najviše u fizičkom smislu, a porodici u emotivnom. Mnogo je nervoze tih dana i meseci. I prvi i drugi roman sam pisala oko godinu dana, a nakon toga sam ih doterivala i sređivala još toliko.

Da li ste već otpočeli rad na novom romanu?

Nisam, ali znam o čemu ću pisati, što je na neki način i važnije. Bila bih zadovoljna da novi roman bude objavljen u roku od tri godine. Sada treba da zaživi „Dva i dva su pet“.

Vaša poruka mladima koji bi da pišu?

Čak I kada se kolač pravi po istom receptu ne bude isti svakome, a zamislite kako to izgleda sa receptima za životne odluke. Istina je da ja nikada nisam slušala savete I da nisam sigurna da postoji recept za bilo šta u životu. Jedino što mogu da kažem , a da mislim da ne grešim, jeste da svako ko voli da piše , treba to I da čini, nezavisno od toga hoće li uspeh doći odmah ili kasnije. Svako ko nešto istinski voli, treba to I da radi. Ja ne verujem u nerealizovan talenat, iako je nekada zaista težak put. Težak je, to je više nego sigurno. Ali je lep.

{jathumbnail off}

Pratite nas na našemTELEGRAM kanalu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu