Кakо jе strеljan Dragоljub Milоvanоvić Bеna u Кragujеvcu - iKragujevac


Kultura

Кakо jе strеljan Dragоljub Milоvanоvić Bеna u Кragujеvcu.

Dragoljub Milovanović (1895–1941)


Moj pok. muž Dragoljub Milovanović (Bena) rođen je u Kragujevcu 1895. od oca Jezdimira i majke Leposave oženjen, otac jednog deteta po zanimanju advokat, za vreme rata-okupacije Nemaca radio je kao advokat. Dana 20. oktobra 1941. godine bio je u svojoj kancelariji i od jedne nemačke patrole koja je vršila raciju po gradu je legitimisan i pušten kao slobodan i ispravan građanin.

Videći da se racijom od strane Nemaca goni neki narod i imajući već saznanja da je Milica Veljković, žena udova generala Veljkovića oterana od Nemaca kao komunista ma da je ista imala preko 50 godina otišao je u opštinu da preko predsednika opštine interveniše i spasava svet.

Otišavši u opštinu već se nalazio Marisav Petrović sa svojim zlikovcima i videvši pok. Benu isti je odmah kazao: "a Bena došao si odavno mi te čekamo." Ne dajući mu da ma šta kaže odmah ga je lišio slobode zajedno sa sinom mu Raulom i ostalim činovnicima oterao ga u školu Kralja Petra II i 21. oktobra 1941. godine. Predao ga je nemačkoj kaznenoj ekspediciji kod Topovskih šupa 3 art. Puka gde je Bena od kaznene ekspedicije streljan zajedno sa sinom Raulom i ostalim nevinim Srbima.

Moj pok. muž Bena kod sebe u momentu streljanja imao je 11.000 dinara gotovog novca, zlatan sat i lanac, zlatnu burmu i 1. zlatan prsten. Sve ove stvari uzeli su zlikovci koji su mu i život uzeli. Pok. Bena izdržavao je mene i sina Raula. Smrću njegovom ja sam ostala prosto na ulici s obzirom na to da su mi Marisav Petrović i Strahinja Janić po njegovoj smrti odneli sve stvari. Pok. Dragoljub budući čovek dobroga srca svu svoju zaradu davao je sirotinji Kragujevačkoj verujući da dok je on živ da će za sebe i svoje imati tako da sam danas ja ostala gotovo na ulici i živim od milostinje drugih ljudi.

Podnosim prijavu protivu izvršioca dela i to: Strahinje Janića, Marisava Petrovića i svih saučesnika u blokiranju opštine kao i protivu članova kaznene ekspedicije i vojnika ove ekspedicije koji su izvršili streljanje."

Desanka Milovanović, Kragujevac, 29. decembar 1944.

Seća li se neko Marisava iz šumadijskog sela Gradac? Marisava Petrovića koji je rođen daleke 1896.? Umro je u Minhenu 1974. Ali ne kao gastarbajter, već kao ljotićevac. 

Srpski simpatizeri nacizma okupljeni oko stranke Zbor našli su posle poraza njihovih mentora u Drugom svetskom ratu utočište na širem području Minhena. Tamo, gde je Iskru, glasilo srpskih klerofašista, izdavao brat Dimitrija Ljotića, Jakov zvani Jaša. Nedeljom su svi išli u crkvu gde ih je dočekivao prota Aleksa Todorović, inače za vreme nemačke okupacije Srbije sveštenik zvanično zadužen za duše pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Nemačkim okupatorima je osnivanje takve vojne formacije koja bi okupacionoj upravi pomogla u uništavanju komunista i Jevreja predložio sam Ljotić. Osnovana je Srpska dobrovoljačka komanda, koja je tek docnije preimenovana u Srpski dobrovoljački korpus.

Pošto je završio samo osnovnu školu, vatreni pristalica „vođe“ Ljotića, Marisav Petrović ne beše baš od velikog znanja i koristi. Osim u zlim vremenima. Njega je tada, nakon okupacije, imenovalo za zapovednika Petog odreda SDK. E, onda dolazi taj 21. oktobar 1941. Činjenica je da tog dana ljudi koji su pod komandom Marisava hapse građane i decu po Kragujevcu pomažući Nemcima. Sve uhapšene će posle streljati pripadnici Vermahta.

U okupiranoj Srbiji su Ljotićevi dobrovoljci, tako kažu nemačke hronike, polagali zakletvu u kojoj su se zaricali da će celom dušom biti odani Otadžbini. Takvu njihovu „vernost“ su nagrađivali nemački okupatori, snabdevajući ih uniformama, oružjem i hranom, a bili su i na platnom spisku Nedićeve kvislinške vlade.

Marisav je po ljudskim, pravnim i božijim merilima bio ratni zločinac. Jer su njegovi ljudi terali sugrađane na stratište. Umro je kao slobodan čovek u Minhenu sredinom sedamdesetih godina prošlog veka. A grešnik koji je blagosiljao ljotićevske duše, prota Todorović, takođe je umro u Minhenu 1979.

 


Većina direktnih krivaca za nečuvene zločine živela je nesmetano svoj građanski život posle rata. Paul, Oto i – Marisav su se svakog jutra budili, obavljali svakodnevne poslove, odlazili na pivce u zapadnonemačkoj posleratnoj, nedovoljno denacifikovanoj državi blagostanja. A njihove su žrtve svakog od tih petnaestak hiljada dana koliko su ih njihovi dželati nadživeli – bile mrtve.

Zato je važno da se setimo kragujevačkih i kraljevačkih žrtava ali i njihovih dželata. Pravda automatski pobeđuje samo u lošim holivudskim filmovima. I jedina pravda kojoj se naknadno možemo nadati jeste – istina. Zapamtimo li svi zajedno gde su civilizacijski procepi, možda ne upadnemo baš prvom prilikom u neki od njih.

 

 

Pratite nas na našemTELEGRAM kanalu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu