Zašto je doček nove godine 31. decembra? - iKragujevac


Kultura

Da li ste se ikada, dok ste se spremali za “najluđu noć“, zapitali zašto je slavimo i od kada potiče ovaj običaj?

Naučnici veruju da se Nova godina slavi već četiri hiljade milenijuma, ali prvi januar nije oduvek bio početak kalendarske godine, već se ona u raznim kulturama obeležavala od decembra do maja.

Nova godina simbolizuje novi početak i priliku da se poželi da u narednoj sve bude bolje nego do sada.

Novoj godini se, po pravilu, svi radujemo. Dobro, neki manje, ali svi se spremamo za doček. Sećamo se nekih dočeka iz detinjstva – mirisa, boja, ukusa, poklona, zagrljaja, čestitanja. Svi nabacimo setan osmeh kad se setimo tih bezbrižnih dana.

Slede prvi dočeci sa društvom, sa simpatijom, u braku, sa prvim detetom, sa drugim. Na planini, kući, na onoj nezaboravnoj žurci, u vojsci, u porodilištu.

Pitate li se kada zašto doček baš 31. decembra? Zašto nije 22. juna ili 9. septembra?

Da li je datum početka nove godine astronomsko ili istorijsko pitanje? Ili je pitanje tradicije?

Što se astronomije tiče nema nikakvog razloga da novu godinu slavimo prvog januara jer se u svemiru, a i ovde na Zemlji, tog dana ništa naročito ne dešava.

Proslava Nove godine je, dakle, čisto ljudska pojava. Sa nadom da će naredni period života biti bolji, lakši i lepši, ljudi su od pamtiveka dočekivali narednu godinu prinoseći žrtve bogovima i priređujući gozbe.

Danas se žrtve ne prinose, osim što 31. ostajemo na poslu do 17:00 i duže jer je poslodavac tako odlučio. Gozbe se priređuju uveliko u vidu dočeka.

Istorijsko je pitanje, međutim, kada počinje nova godina. Ima logike da to bude na dan zimske kratkodnevnice jer posle toga obdanica postaje sve duža, a noć sve kraća. Tako su radili Heleni i Stari Sloveni. Ali Vavilonci i, u početku, Rimljani, su novu godinu slavili negde oko prolećne ravnodnevnice što isto tako nije loše rešenje, jer je to doba kada priroda počinje da se budi, a dani postaju duži od noći. Asirci su opet smatrali da se godine menjaju u septembru, onda kada prođe jesenja ravnodnevnica.

Pitanje kada počinje sledeća godina zapravo ni danas nije rešeno u globalu. Jevreji je slave 6. septembra, Kinezi negde krajem januara ili početkom februara (u svakom slučaju slave je dve nedelje). Pravoslavci se drže starog kalendara pa Novu godinu dočekuju 14. januara tvrdeći da je to 1. januar.

Vratimo se našoj temi, zašto baš 1. januar?

Za sve je kriv drugi od sedam rimskih kraljeva Numa Pompilije. Do njega rimski kalendar je imao deset meseci, svaki mesec 30 odnosno 31 dan, a godina je počinjala 1. marta. Pošto je deset meseci sa 304 dana, koliko je po tom kalendaru trajala godina, ipak malo da u njih stane čitava prava, Sunčeva, godina, Numa Pompilije je naredio reformu pa su kalendaru dodata još dva meseca: januar i februar i to pre meseca marta. Januar je bio posvećen Janusu, bogu svih početaka. Logično je da božanstvo početka ne može imati svoj mesec na kraju godine, ali od tada je oktobar, iako mu ime kaže da je on osmi mesec postao deseti, a decembar (deseti) postao je dvanaesti.

No nije to bio glavni problem. Taj kalendar je imao 355 dana, dok sunčeva godina traje 365 dana (i nešto sati) i Rimljani su često morali da prave “zakrpe” na svom kalendaru ubacujući povremeno dodatni mesec. Ovo je dovelo do toga da običan čovek nikad nije bio siguran koji je datum, pa čak ni godina.

Stvar je morala da se popravi kad-tad. To kad-tad bilo je 45-te godine pre n.e. kada je uveden novi kalendar. Julije Cezar, koji je inače dobro poznavao astronomiju, pozvao je aleksandrijskog astronoma na glasu, Sosigena, da sastavi novi kalendar. Sosigen je po starim egipatskim računima uzeo da godina traje 365 dana i 6 sati i po toj osnovi je sastavio kalendar koji je našto kasnije, po Cezaru, nazavn julijanski kalendar.

To nije bio loš kalendar. Godina po tom kalendru trajala je svega 11 minuta i 14 sekundi duže od prave godine. Reklo bi se zanemarljivo.

Ali ta sitna razlika uvečala se u XVI veku na čitavih deset dana. Da bi se računanje vremena uskladilo sa pojavama u prirodi 1582. po, nalogu pape Grgura XIII, napravljen je novi kalendar, ovaj koji i danas koristimo. Taj kalendar, poznat pod imenom gregorijanski kalendar (po papi Grguru), je preuzeo sve mesece svog prethodnika, a sa njima i proslavu Nove godine 1. januara.

Ovaj kalendar su prvo prihvatile katoličke zemlje, a zatim je on počeo da se širi po svetu. U Srbiji je, kao zvanični kalendar, usvojen tek 1919. Međutim Pravoslavna crkva ga ni danas ne priznaje, već se drži julijanskog kalendara. Kako se razlika između julijanskog i gregorijanskog kalendara u međuvremenu povećala na 13 dana, oni koji se drže pravoslavlja Novu godinu dočekuju 14 januara.

Po gregorijanskom kalendaru godina traje 365,2422 dana što je preciznost koja nam dozvoljava da nekoliko milenija, budemo mirni. Jer tropska godina traje 365,242199 dana i razlika nije velika. Postoje, međutim, drugi problemi sa ovim kalendarom. Meseci imaju različiti broj dana, broj nedelja u tromesečjima i polugodištima je različit, dani u nedelji padaju u različite datume i tako dalje. Ako jedne godine 1. januar pada u petak, sledeći će padati u subotu. Iz mnogih razloga bilo bi dobro da svaki datum ima samo svoje dane.

No ovo zapravo ne bi bilo vredno ni pomena da ne postoji jedan mnogo savršeniji kalendar od ovog gregorijanskog. To je novojulijanski koji je desetak puta precizniji, a rešio je i neke probleme sadašnjeg kalendara. Novojulijanski kalendar je sastavio Milutin Milanković i samo malo je falilo da taj kalendar bude usvojen u svetu. O tome drugom prilikom…

Napokon znamo zašto je doček Nove godine 31. decembra.

Pratite nas na našemTELEGRAM kanalu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu