Paraolimpijac Goran Nikolić pred novim izazovom - 77 maratona za 77 dana - iKragujevac


Sport

Paraolimpijac iz Kragujevca, slabovidi Goran Nikolić koji je 2016. zadivio naciju trčeći 55 maratona za 55 dana, sada je pred novim izazovom. U Čikagu će 15. aprila 2019. godine početi svoju „poslednju trku”. Pokušaće da istrči 77 maratona za 77 dana. Namera mu je, kaže, da od srpske dijaspore sakupi novac za završetak sportske sale Bogoslovije „Sveti Jovan Zlatousti” u Kragujevcu.

– Trka u Čikagu je moj poslednji izazov, moja poslednja velika trka, tačka na ekstremno bavljenje sportom. Futsaleri kragujevačkog „Ekonomca”, koji je naš najuspešniji sportski kolektiv, nemaju adekvatne uslove u hali „Jezero”. Zbog njih hoću da trčim, da se konačno završi sportska sala kragujevačke Bogoslovije. Pomoći će mi predsednik kluba Veroljub Dugalić, a blagoslov su dali šumadijski episkop Jovan i rektor Bogoslovije Zoran Krstić – navodi Nikolić.

Pitamo ga da li trenira i kako teku pripreme...

– Ne treniram ništa posebno, samo trčim, spreman sam – mirno odgovara čovek koji je zbog urođene mane prošao mnoge Scile i Haribde u životu, uporno trenirajući svoj duh.

Zašto baš 77 dana?

– Ne znam, to je nešto iracionalno u meni, ta „sedmica” je hrišćanski, mitski broj. To je, jednostavno, izronilo iz mene, a i bolje zvuči 77, nego, na primer, 58 – šali se naš sagovornik, danas upravnik „Iskre”, sportskog centra za rehabilitaciju i rekreaciju osoba s invaliditetom u Kragujevcu.

Kolobom retine – to je njegova dijagnoza. Reč je nedostatku tkiva u oku koje se nije formiralo u fetusu. Neko se rodi bez dela ruke, a on je, još pre rođenja, ostao bez vida. Jednim okom vidi samo pet odsto, drugo mu je potpuno slepo. Operacija nije moguća, presudili su stručnjaci.

Goran Nikolić je rodom iz Aranđelovca. Tu je završio osnovnu školu, a srednju je pohađao u Zemunu, gde se nalazi jedina srpska škola za slepe i slabovide. U toj školi je upoznao Rukiju, svoju suprugu. Rukija je Albanka. Ona je vremenom izgubila vid. Zaljubili su se, ali im ljubav nije bila dozvoljena. Protivili su se i njeni i njegovi.

– Među Albancima su, tradicionalno, zabranjeni mešoviti brakovi, ali moram da kažem istinu do kraja, braku sa Rukijom protivio se i moj otac. Ni tvoj čukundeda se nije turčio, a ti se poturči, crni sine. Tako mi je govorio. Otac mi je sa Kosmaja, majka iz Aranđelovca, razumeo sam ih, ali ljubav iz školskih dana je bila jača. Vremenom sam se pomirio sa ocem, a pre šest meseci Rukija i ja smo oženili sina. Sinu i snaji smo dali stan, a žena i ja otišli u podstanare...

Po završetku škole, Nikolić se zaposlio u kragujevačkom Zavodu za zbrinjavanje odraslih. To je medicinska ustanova za osobe sa mentalnim poremećajima. U Kragujevac je došao 1985. godine, a u zavodu je kao telefonista i operater na razglasnim uređajima radio sve do 2013.

– Bio je to statičan posao, onakav kakav obavljaju gotovo sve osobe sa invaliditetom. Počeo sam da trčim, da razvijam telo, želeo sam da budem zdrav. Ubrzo sam shvatio da to nije sve. Vežbao sam mentalnu snagu, samodisciplinu, duh. Sa generacijom iz Zemuna sam osnovao golbal klub, to je igra sa zvučnom loptom, posle smo to proširili i na tandem biciklizam, a na kraju smo formirali klub paraolimpijskih sportova – priča Nikolić, navodeći da je u međuvremenu, uz pomoć prijatelja Ivana Banića, napravio i sajt za osobe sa invaliditetom.

Prvi sportski podvig ostvario je 2012, kada je istrčao 10 maratona za 10 dana, od Kragujevca do Mostara. Potonji, koji ga je proslavio, desio se 2016, kada je istrčao 55 maratona za 55 dana, od Kragujevca, širom Srbije, do Budve. Svaki dan je morao da pretrči 42,195 kilometara za šest sati. To su bile Ginisove propozicije. Uspeo je, a njegov podvig kamerom je, iz dana u dan, beležio kragujevački snimatelj Miroslav Aksentijević. Nikoliću su pomogli kompanija „Delta” i Rotari klub iz Kragujevca.

– Svi su pričali kako obaram Ginisov rekord koji drži Japanac, a ja sam uporno ponavljao da postavljam novi rekord. Oboriti nekoga ili nešto imalo je za mene negativnu konotaciju. I hteo sam da zahvalim onima koji su mi pomogli. Znam da je bilo priča kako sam komercijalizovao svoj hendikep, ali nije tako. Samo sam želeo da kažem hvala, a nisam našao bolji način od trčanja. Mislim da treba da se vrate neka stara vremena, kada nije teško bilo reći „hvala” i „izvini”. Imao sam mnogo teških trenutaka, ali znam i osećam da mi nismo narod koji zapostavlja ili zlostavlja nekog sa hendikepom, samo treba da se vratimo tradicionalnim vrednostima – poručuje Nikolić.

Nedavno je u Beogradu predstavljena Nikolićeva knjiga „Maratonac”. U pisanju mu je pomogao prijatelj Aleksandar Bojić. Dokumentarni film „Otvorenih očiju”, koji govori o nadi koju je ovaj slabovidi čovek pružio svim ljudima sa nekim fizičkim hendikepom, već je prikazan na brojnim festivalima u zemlji i inostranstvu.

Pratite nas na našemTELEGRAM kanalu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu